Nekoć davno, dok sam još bil mlad i zelen te sretno neoženjen, pisal sam blog. To je tad bilo popularno, a i nije mi bilo teško jer fakat volim kuckat gluposti, što znaju svi koji su mi frendovi na Facebooku. Onda sam prije 5-6 godina potpuno zapostavil taj način svog izražavanja, valjda se čovjek prije ili kasnije zasiti svega, osim pive, dobre klope i seksa. Naravno.

Sad kad sam pokrenul podcast i kad je napravljena stranica (brzinska, u WordPressu), jedna od mogućnosti je i pisanje bloga. Pa kak i tak stalno proljevam žuč po Faceu u svega par riječi ili rečenica (kaže moja žena da sam čangrizavi starac, s čim se slažem djelomično jer brijem da nisam još tak star), rekoh sam sebi, a kaj ne bi počel pisat opet? Pa kom se da, nek čita, kom se ne da, nek ide češkat testise, na volju im.

Kak nije red počet pisat blog, pa odma u prvom upisu jebat svima sve po spisku od države do mog susjeda koji voli razgulit Radio Banovinu, vijest o smrti Robina Williamsa me potegnula da zapišem pokoju o nekim drugim rano otišlim glumcima, za koje mi je fakat žao kaj ih više nema i koji su mi iz ovog ili onog razloga bili dragi. Pa krenimo.

 

Bruce Lee (1940-1974)

Zahvaljujući dalekovidnosti tadašnjih jugoslavenskih vlasti, kao i prijateljstvu s dalekom Kinom (iako je filmove snimao u kapitalističkom Hong Kongu), Bruce Lee je brzo stigao u jugo kina, a nije prošlo mnogo pa se ukazal i na televiziji. Borac za pravdu, uvijek spreman pomoći malom potlačenom kosookom čovjeku, Bruce je bio sve ono što je bilo dobro u svijetu. Promovirao je borilačke vještine i fiskulturu, a mi smo nakon odgledanih filmova molili starce da nam naprave nunčake od drški starih metli i lanaca. Zanimljivo je da su ih oni bez beda i napravili, pa smo si mi redovno razbijali glave iza zgrade. Danas bi im pravobraniteljica za djecu brzo zakucala na vrata, al tada je bilo normalno, pače i poželjno tu i tamo dobit po lampi. Trebalo se čeličit.

Prvi Bruceov film koji sam gledal bil je ”Big Boss” gdje ih je porazbacal ko dječje igračke u onoj tvornici leda. Nepobjedivi Bruce. Prvi heroj s velikog platna koji nije bil partizan. I prvi kojeg smo svi probali imitirat u školskim šorama (posebno onaj dugi kiaiiiiiii), iako smo svi bili prelijeni upisat neku borilačku vještinu. Drugi omiljeni potez kasnije bu nam postal ždral iz Karate Kida, al Macchio je još živ, pa o tome neki drugi put.

Bruce Lee umro je 1974. godine pod, za mnoge, još uvijek nerazjašnjenim okolnostima. Njegovom ispraćaju u Hong Kongu nazočilo je 25.000 ljudi.

 

 

John Belushi (1949-1982)

Moj prvi susret s Belushijem bil je kod frenda di smo se često nalazili i uz pokoje pićence gledali pirate na VHS-u, pa je tako jednom na red došao National Lampoon’s Animal House. Nama za ono doba prilično sulud film u kojem je Belushi briljiral kao John Blutarsky i, bar kaj se mene tiče totalno ukral film. Legendarnoj sceni kad liku koji hvata komade folk pjesmicama razbija gitaru, kasnije je hommage napravil čak i Anthony Bourdain u najavi za jednu od svojih emisija.

U to doba naravno nismo znali da je na scenariju radil i legendarni Harold Ramis, a nismo ni pojma imali da postoji nekaj kaj se zove Saturday Night Live, gdje je Belushi nastupal s Danom Aykroydom, Chevyjem Chaseom i Billom Murrayem. Poslije su došli ostali filmovi, 1941 i Neighbors, ali najviše je u sjećanju, ne bez razloga, ostal The Blues Brothers poslije kojeg više niš nije bilo isto.

Debeli smiješni albanac nađen je mrtav 1982. godine, predoziran speedballom. Osim filmova, u nasljeđe nam je ostavil i mlađeg brata Jima, koji, iako je znao imat pokoji smiješni moment, ipak nikad ne bu John.

 

 

Philip Seymour Hoffman (1967-2014)

Yup, to je onaj mladac koji je onak bezočno zajebal mlađahnog Charlieja Simmsa u ”Scent Of A Woman”. Čist da vas ubijem malo u pojam, film je snimljen prije 22 godine. Da, stari ste. No već tamo je bilo jasno da je Hoffman predodređen za uloge čudaka, pervertita i gubitnika, koje je glumio s nevjerojatnom uvjerljivošću.

Nakon ove epizode gledal sam ga u Boogie Nights, Capote, Magnolia, Almost Famous, Doubt i još par, no meni je ipak ostal u sjećanju po dva vrlo draga filma u kojima možda nije ostvaril najbolje uloge u svom opusu, no i dalje ga pamtim po snobovskom Brandtu u The Big Lebowskom i The Countu iz odličnog The Boat That Rocked.

Hoffman je pronađen mrtav 2. veljače 2014. u svom stanu na Manhattanu. Obdukcija je potvrdila da je umro od predoziranja.

 

Počasna spominjanja

Iako mi ni jedan od sljedećih glumaca nije bio u vrhu omiljenih, svakak je filmska industrija izgubila dobre, kvalitetne glumce, koji bi ziher imali još kaj za pokazat.

 

James Dean (1931-1955) – Zato kaj, pobogu, James Dean!

Heath Ledger (1979-2008) – Da, da, i ona tinejdžerska komedijica, i A Knight’s tale i Brokeback mountain, ali i Joker iz The Dark Night. Naklon do poda.

John Ritter (1948-2003) – Iako ga mlađi valjda pamte po ulozi oca mlađahne Caley Cuoco u 8 simple rules, Ritter je bio nadareni komičar najviše upamćen kao Jack Tripper u Three’s Company, a meni posebno drag po ulozi u maloj komediji Skin Deep.

Bernie Mac (1957-2008) – Stand up komičar, glumac i općenito veliki zajebant, Bernie je glumil u tolko filmova i tv serija da bi mi trebalo sat vremena da ih nakucam, no evo par. Friday, House Party 3, Life, Ocean’s Eleven, Ocean’s Twelve, Ocean’s Thirteen, a ostat će upamćen i po Bernie Mac Showu.

James Gandolfini (1961-2013) – Da nije napravil niš drugo u životu uloga Tonyja Soprana bila bi dovoljna da nam se zavuče u mozak, no imao je on još fantastičnih uloga od kojih je meni jedna od dražih ona pukovnika Wintera u filmu The Last Castle sa Robertom Redfordom.

Michael Clarke Duncan (1957-2012) – Jer… Green Mile.

Tolko od mene za prvi upis, slobodno komentirajte, a uskoro očekujte i novog gosta u podcastu Kod Charlieja doma.

I pročitajte neku knjigu.

Share Button

Komentari

- eto, toliko komentara ima ovaj post